STIHOVI KAO MOSTOVI

V objemu dveh jezikov / U zagrljaju dvaju jezika

Srečko Kosovel i njegovi stihovi o dječaku i suncokretu, u više verzija

Bošnjačka, bosanska kulturna zajednica u Sloveniji svoju misiju priateljstva i kulturne saradnje osjeća, i ostvaruje, kao »zagrljaj dvaju jezika«, slovenskog i bosanskog, koji se i prepliću na stranicama zajedničkih knjiga i časopisa. Jedan od njih je i prilog za književnost i jezik »Latice«, kojega u okviru širega projekta uređuje znani bosanskohercegovački, a sve više i slovenački, književnik i pjesnik Ismet Bekrić, koji već više od 30 godina živi s porodicom u Sloveniji, ali ostvaruje i živu saradnju sa BiH, u kojoj značajno mjesto ima i u školskoj lektiri.

Recimo još, da je Ismet Bekrić, uz niz stihova i tekstova, preveo i 15 knjiga iz slovenske proze i poezije, posebno za djecu. U ovoj godini preveo je i više pjesama najznačajnijih slovenskih pjesnika, koji imaju svoje jubileje – Ivana Cankarja, Dragotina Ketteja i Srečka Kosovela. Ovog puta približit ćemo vam nekoliko pjesama »kraškog slavčka« Srečka Kosovela, koji će se naći i na stranicama novog proširenog izdanja s naslovom »Pjesnik sa suncokretom«, koje treba da objavi b-h izdavačka kuća »Lijepa riječ« iz Tuzle. Poznata Kosovelova pjesma »Otrok s sončnico« / »Dijete sa suncokretom« imat će više prevodilačkih / prepjevanih verzija, od kojih vam uz izvornik nudimo ovih nekoliko. Sretno čitanje i drugovanje sa čudesnim stihovima Srečka Kosovela, čiju ćete ljepotu osjetiti i u prepjevu na bosanski jezik. Na našoj stranici, kao i u našim programima, imat ćete priliku i da čitate Bekrićeve prevode pjesama Ivana Cankarja i Dragotina Ketteja.

Srečko Kosovel

OTROK S SONČNICO
Nesem sončnico na rami,
zlat metulj je zaplaval nanjo,
sončnica se je nagnila,
o, da ne bi se zlomila!

Nesem sončnico na rami,
v njej so zlata, zlata zrna,
sončnica se je nagnila,
o, da ne bi se zlomila!

O, metulj razpel je krila,
sapica je vzvalovila,
sončnica se je nagnila,
o, da ne bi se zlomila!

DJECA SA SUNCOKRETIMA

Smijeh dječji jutro prenu,
svakom sunce na ramenu,
čini nam se, poljem šeta
mala četa suncokreta.

Suncokrete djeca nose,
kroz cvijeće i otkose,
na čudesnoj zlatnoj stazi,
svoj suncokret svako pazi.

I leptiri s njima lete,
da ukrase suncokrete,
da su ljepši u svom sjaju
i dječijem zagrljaju.

Prevod: Ismet Bekrić

NA RAMENU SUNCE MALO

Na ramenu 
sunce malo,
igralo se, 
pa zaspalo.
U snu se i 
nasmijalo…
Samo da mi 
ne bi palo. 

Na ramenu 
sunce zlatno,
razigrano 
kao klatno,
malo se i 
zanjihalo.
Samo da mi 
ne bi palo.

Gle, na njega 
leptir slijeće,
kao šarno 
poljsko cvijeće.
Krilce mu je 
zatreptalo…
Samo da mi 
ne bi palo.

KAD JE PJESNIK BIO DIJETE

Kad je pjesnik 
bio dijete,
volio je 
suncokrete.
Sad ih voli 
još i više
i o njima 
pjesme piše.

Sjećanje ga 
jedno prenu –
suncokret mu 
na ramenu,
pa ga nosi, 
pa ga njiše
i sve sluša 
kako diše.

Godine se 
nižu, lete,
a pjesnik je 
još dijete,
još nam čuva 
uspomenu -
suncokret mu 
na ramenu.

SVOJ SUNCOKRET SVAKO NOSI

I kad ljetno sunce zađe,
još njegove plove lađe,
jedra im još razapeta
usred polja suncokreta.

Dok se nižu ljetni dani,
sva su djeca – kapetani,
suncokret svoj svako ima,
zlatni brodić sa jedrima.

Ako stanu svi vjetrovi
i jedrenjak ne zaplovi,
i polegnu svi otkosi –
svoj suncokret svako nosi.