Alhamijado književnost

Uredila: Rasmira Majetić

U 15. stoljeću na području Bosne i Hercegovine dolazi do pojave alhamijado književnosti. Ovu vrstu stvaralaštva odlikuju tekstovi na bosanskom jeziku koji su pisani arapskim pismom, “arebicom”.

Pojam alhamijado izveden je od arapske riječi el-adžemijje, što znači tuđi, stran, nearapski. Javlja se kao civilizacijski fenomen kulturološkog preplitanja istoka i zapada. Karakteristična je za područja gdje je vladavina Arapa i Osmanlija trajala duže vremena i vezana je isključivo za muslimansku sredinu. Pored naših prosora ovakvo književno stvaranje susrećemo u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj i Bjelorusiji.

Alhamijado stvaraoci pišu o ljubavnim temama, političkim i društvenim događanjima, intimnim ispovijestima i odgojnim temama najčešće vjerskog karaktera. Djela su nastajala u proznim i poetskim formama.

Najstariji, do sada pronađeni, tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku smatra se ljubavna pjesma Hirvat turkisi, Mehmeda Erdeljca, iz 1588/89. godine.

Posljednje djelo alhamijado stvaralaca predstavlja Fikhul – ibadet, koje je napisao Mehmed Seid Serdarević. Objavljeno je 1941. godine, a podrazumijeva popis šeriatskopravnih propisa o izvršavanju islamskih obaveza.