U sjeni sjećanja: Ljubljana odala počast velikanu riječi Josipu Ostiju
Pjesničko veče puno emocija, melodija riječi i vječne ljubavi prema domovini
U tihoj noći punoj šapata stihova, prostorije Društva pisaca u Ljubljani pretvorile su se u svetište memorije. Sinoć je, uz drhtaj svjetlosti i šum stranica, održano pjesničko veče “Sjećanja na jednog velikog pjesnika”, posvećeno preminulom Josipu Ostiju, čija djela i životni put i danas budu nade i rane istovremeno.
Kroz veče je kao nevidljiva nit vodio ugledni pjesnik Boris A. Novak, moderator čiji je duboki glas preplićao anegdote, isječke iz Ostijeva života i njegove vlastite stihove. Prepuna dvorana, u koju je utkano i nekoliko generacija ljubitelja književnosti, disala je u ritmu sjećanja. Od Sinana Gudževića, koji je podsjetio na Ostijevu smirenost i dobru dušu, preko Selme Skenderović, Jasne Mikolič, Andrej Koritnik,Matej Krajnc i Milana Dekleve, pa sve do najintimnijih riječi njegove saputnice Urške – svaki govor bio je kamenčić u mozaiku njegove slojevite baštine.
Između riječi koje su plele uspomenu, večer je dodatno oživio Sevdah hor “ROSA” svojim dirljivim izvođenjem dviju sevdalinki koje su bile posebno drage pokojnom pjesniku. Melodije iskonske ljepote, prožete tugom i nadom, poput vjetra s bosanskih brežuljaka, obavile su dvoranu, podsjećajući prisutne da je Osti, pored svega, bio i strastveni ljubitelj sevdaha.
Naročitu težinu imali su trenuci kada se spomenula jedna sasvim druga strana Ostijeva života: njegova neumorna pomoć Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije, putovanja i dani provedeni u opsjednutom Sarajevu, te uporni rad na očuvanju kulture kroz osnivanje Društva “LJILJAN”.
Kad je Urška, njegova životna partnerica, podijelila uspomenu na njihove zajedničke trenutke, zrak se zgusnuo od tuge i ljubavi.
Veče je završeno tišinom punom odjeka riječi — tišinom koja je govorila više od buke. Josip Osti, pjesnik čije su rane postale riječ, a riječi ogledalo duše, ostaje živ u knjigama, ali i u srcima onih koji su ga voljeli. Kao što reče jedan od sudionika, držeći ruku na prsima: “Neka mu je rahmet duši. Našim srcima više nikad neće biti dosta njegovih stihova.”
Fahir Gutić
