INAT KUĆA – priča o bosanskoj tvrdoglavosti
prof. Sedina Mujezinović
Inat kuća je objekat u Sarajevu nedaleko od Baščaršije koji je prvobitno izgrađen na mjestu gdje je trebala biti izgrađena Gradska vijećnica, a trenutno stoji na drugoj strani rijeke Miljacke.
Ova kuća izgrađena je sredinom XVII stoljeća, a dospjela je u centar pozornosti u periodu kada je počela izgradnja Vijećnice (1892-1894).
Kada su austrougarske vlasti odlučile da prave Vijećnicu, javila se potreba za uklanjanjem nekoliko tadašnjih objekata na toj lokaciji. Među tim objektima su bila dva hana, te ova kuća. Kuća nije u prvi mah smetala za gradnju Vijećnice, već je zasmetala kasnije zbog razvoja tramvajskog saobraćaja. U tadašnjem regulacionom planu bilo je planirano da se izvrši regulacija Miljacke, da se napravi Vijećnica, da Apelov kej (današnja Obala Kulina bana) bude glavna ulica i da se na toj trasi uspostavi tramvajski saobraćaj. Mnogi historičari pišu da je kuća smetala gradnji Vijećnice, ali to nije tačno, smetala je samo saobraćajnoj, odnosno tramvajskoj liniji. Vijećnica je zvanično predata u upotrebu 1896. godine, a na nekim fotografijama se vidi da je Inat kuća bila tada tu pored – priča Mufid Garibija, poznati sarajevski arhitekta i odličan poznavalac historije glavnog grada BiH.
Austrougarska vlast tražila je da otkupi tu kuću, kao i druge objekte koji su stajali na putu njihovim planovima. Međutim, kada su se vlasniku ove kuće, starom Benderiji, obratili za kupovinu, on je to žustro odbio. Čak su mu nudili znatno više novca nego što vrijedi, ali on nikako nije želio prodati kuću. Jedino što su se na kraju sa vlasnikom uspjeli dogovoriti bilo je da se kuća, čerpić po čerpić, prenese na drugu obalu, te da mu se pored toga da i kesa dukata.
Benderija je bio tvrdoglav čovjek, ali ne u smislu gluposti, već tvrdoglav u smislu pameti. Znao je dobro kakav lokalitet daje, znao je šta gubi i tražio je da mu se nadomjesti novcem, odnosno kesom dukata i da se ona prenese na drugu stranu. Dobio je i kuću i dukate. Znao je da će na novoj lokaciji dobiti ljepši pogled na Šeher-ćehajinu ćupriju, Vijećnicu i Miljacku u koju je bio zaljubljen – priča Garibija.
Dodaje kako su se dijelovi kuće polako prebacivali s jedne na drugu stranu kako bi ona ostala gotovo ista. Krov je pokriven ćeremidom, vrstom crijepa kojom je u vrijeme Osmanlija bio pokriven veliki broj kuća i dućana na Baščaršiji.
Iako Inat kuća slijedi osnovne tokove i prepoznatljive detalje bosanske arhitekture osmanlijskog perioda čitav niz neobičnih detalja čini ovu kuće veoma jedinstvenom i interesantnom gradnjom. Naime u samom interijeru kuće uočljiva je jasna podjela vertikalnih i horizontalnih površina kao što je odlučno odvajanje podne strukture od zidova gdje se pojavljujuju interesantni vertikalni prostorni detalji kao što su prozori na nivou podne površine i sl. Također vertikalni prostor je razdvojen međuspratovima dok unutrašnje otvoreno stepenište izražava vertikalnost interijera. Jednostavno, čitava unutrašnja konstrukcija je kompleksna igra vertikalnih i horizontalnih prostora, izpreklopljenih i prepletenih, a često u kontradikciji i bez puno reda, a sa jasnim detaljima koji se slažu sa tradicionalnim metodama bosanske arhitekture kao što su intimni udobni prostori sa pogledima otvorenim prema čaršiji.
U unutrašnjosti je zadržan bosanski autentični izgled. Cijeli ambijent podsjeća na bosanske kuće građene u osmansko doba. Preovladavaju drvo, sećije, mali stolovi i stolice. U uglovima su sehare, na policama staro bosansko suđe poput ibrika. Rasvjeta je uređena na starinski način, a stihovi sevdalinke, tradicionalne bosanske pjesme, pojačavaju cjelokupni utisak.
