Dobro došli u “SMAJIN MUZEJ”
Esad Kopić Osmanović
“DIREKTOR I MNOGO VIŠE” i “KO NE POZNA SMAILA, TAJ JE JUČE DOŠAO U LJUBLJANU” naslovi su u nekim slovenskim novinama koje sam prepisao da tim naslovoma privučem vašu pažnju.
Moja je sreća u životu što volim putovati, pa u mnogim prilikama sretnem i upoznam interesantne osobe.
Moglo bi se reći da se magneti privlače snažnije pa tako je posebno zadovoljstvo upoznati velike entuzijaste, uspješne ljude, donatore, ljude golemog životnog iskustva.
Zato će vam ovaj tekst i fotografije ispod reći puno više od mojih redaka. Čitajte, vidite i vrijedi zapamtiti to ime, jer moj ahbab Smail Dautović je na ponos Bosni i Hercegovini.
Hvala ti ahbabu što se možemo ponositi s tobom i izvan Bosne i Hercegovine.
Dobro došli u “SMAJIN MUZEJ”.
“Gospodin Smail Dautović vodi jednu od najvećih taksi firmi u Ljubljani, pa smo pitali kolege mu taksiste, da li ga i koliko poznaju?
Najsimpatičniji odgovor je bio: “Ko ne pozna Smaila Dautovića taj je juče došao u Ljubljanu.”
Smail Dautović je: muž, otac, djed, punac, biznismen, humanitarac, dobrovoljni davaoc krvi, član međunarodnog saveza policije, radioamater, donator, član streljačkog saveza, filantrop, patriota, učesnik omladinske radne akcije Šamac-Sarajevo ’78 (ORA), na sve to skromno odgovara: “za familiju, zajednicu, državu i prijatelje sam spreman puno toga učiniti.”
Smail je tek nakon trideset godina uspješnog vođenja vlastite firme prvi put napravio vizitku, na kojoj piše da je direktor.
– Kad ste došli u Ljubljanu?
U nedjelju (smijeh). Došao sam 1. aprila (1979) – za šalu, ali ostao za ozbiljno. I stvarno je bila nedjelja.
– Kako je bilo u domaćem zavičaju, prije nego ste došli?
Mnogo čega je manjkalo, a roditeljske ljubavi je bilo na pretek.
– Kakva je razlika tad kad ste došli i danas?
Razlika je ogromna. Postao sam uspješan čovjek, ali više “bogat”, jer moje bogatstvo je u tome, da imam familiju, ženu, dvije kćerke, dva zeta i šestero unučadi. Materialno bogatstvo je za mene formalnost i ne bi mi puno značilo bez sretne familije. Kad sam došao u Ljubljanu, zvali su me “drug” sad me zovu “gospodin” ono prije mi se više sviđalo.
– Kao biznismen ste jako uspješni. U čemu je tajna vašega uspjeha? Tačno je, mnogo sam uspio u životu materialno ali to nije moj najvažniji uspjeh. U šali često kažem da sve moje bogatstvo može stati u objektiv jednog fotoaparata.
– Donator ste u više kulturno-umjetničkih društava?
Da. Generalni donator u KUD-u Sevdah, donator u društvu Ljiljan (Društvo bosansko-hercegovačkog i slovenačkog prijateljstva), generalni donator bosanskog krajiškog sijela. Gdje god mogu pomognem. Ipak, najviše mi znači to što sam do sad dobrovoljno dao krv preko 100 puta.
Smail Dautović – sakupljač je starina. U njegovom muzeju koji nosi naziv SMAJIN MUZEJ su mnogima poznati i nepoznati predmeti i eksponati: magnetofoni, telefoni, gramofoni, šivaće mašine, kinoprojektori, televizori, videokamere, stari novac, video rekorderi, značke, razglednice, gramofonske ploče, suđe, knjige, halat, pegle, mlinovi za kahvu, audio i VHS kasete, ćilimi, poštanske markice, manji komadi namještaja (kredenac, skemlije) , narodna nošnja, stari servisi, i tako dalje.
– Odakle vam ideja za muzej?
Čovjek može da ode iz Bosne, a Bosna iz čovjeka ne. Prvo sam počeo ostavljati stvari iz domaće kuće, koje mi danas najviše znače i najveća su (nostalgična) vrijednost u mojem muzeju, pored toga što sam dobio na poklon najviše sam stvari kupio.
– Kakva će biti kasnija sudbina vašeg muzeja?
Najvjerovatnije ću stvari pokloniti nekom većem muzeju u Ljubljani. To mi znači mnogo više, nego da bi stvari iz muzeja prodao i od toga imao neku materialnu korist.
– Ko može posjetiti vaš muzej i koliko se plaća ulaz?
Ulaz je bezuslovno besplatan, a muzej mogu posjetiti moji prijatelji, prijatelji od mojih prijatelja i naravno svako ko pokaže interes za posjetu.
– Šta je najvrednije u vašem muzeju?
Vrijednost je relativna. Najviše mi vrijede i znače stvari iz domaće kuće, zatim stvari koje mi je poklonila familija, rodbina i prijatelji i ovom prilikom se svima iz srca zahvaljujem.
