„Razkrite roke“ – Vezilje duše koje u tuđini pletu mostove do zavičaja
U hladnim njedrima Jesenica, tamo gdje se oštri zrak Alpa susreće s nebom, već četrnaest ljeta kuca jedno toplo, neuništivo bosansko srce. Tu, pod krovom udruženja žena „Razkrite roke“, vrijedne ruke naših majki i sestara ne pletu samo vunu – one pletu niti sjećanja, čuvajući plamen tradicije da se ne ugasi na vjetrometini tuđine.
Poput musafira koji traže odmor za dušu, zakoračili smo u njihov svijet s polaznicima škole bosanskog jezika, želeći djeci pokazati gdje stanuje identitet kada je domovina daleko. Dočekale su nas onako kako samo bosanska žena zna, otvorenog srca, raširenih ruku i s osmijehom koji grije poput ljetnog sunca nad šadrvanom. Susret je bio ispunjen onom iskonskom toplinom, a dječje oči su se raširile pred ljepotom rukotvorina, upijajući šare i boje koje pričaju priču njihovih predaka. Obećanje je palo, ovo druženje je tek prvo u nizu, sjeme radosti koje će tek da kija.
Sve je počelo iz plemenite iskre hanume Faile Pašić uz svesrdnu pomoć i Ahmeda Pašića. Kroz svoje humanitarno društvo, ona je sabrala žene istih čežnji, vođena merhametom i željom da se otrgne od zaborava kulturno blago Bosne i Hercegovine. Iz tih prvih, stidljivih susreta, rodilo se čvrsto prijateljstvo, a iz prijateljstva je izraslo udruženje koje danas, blago i mudro, predvodi gospođa Hasnija Dugonjić. Tu su okupljene duše iz svih krajeva naše Bosne, ujedinjene u istom cilju.
Pod njihovim prstima igle igraju svoj tihi ples. Pletu se čarape, priglavci, pape; veze se na đerđefima kao nekad. Svaki konac je jedna misao na zavičaj, svaki ubod igle je otkucaj srca za onim što je ostalo tamo, preko Save. Poseban ponos sija iz projekta u kojem su, vođene čistom dobrotom, isplele stotinu pari čarapa s autentičnim bosanskim motivima i poklonile ih onima kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Jer, ove žene ne pletu samo za sebe. Njihova dobrota je rijeka ponornica koja izbija kad je najteže. Godinama pomažu socijalno ugrožene, pružaju ruku izbjeglicama, a kada su velike vode potopile Bosnu, one su bile tu da pomognu svojom žrtvom. I sve to čine tiho, ponosno, bez ičije pomoći, bez institucionalnih jasala. Prostor u kojem se sastaju, taj svoj mali hram mira, same plaćaju i održavaju, dokazujući da snaga volje ruši sve prepreke.
Njihove rukotvorine nisu tek predmeti, to su djela srca, komadići duše preslikani na platno i vunu. Prodajom tih unikata pokrivaju troškove i čuvaju udruženje u životu, a svijet je prepoznao tu ljepotu brojne prestižne nagrade za kvalitet i autentičnost krase njihove police.
Da tradicija može ići ruku pod ruku s budućnošću, pokazala je i divna saradnja sa Tehničkim fakultetom u Ljubljani. Studenti su, inspirisani prošlošću, osmislili motive, a vrijedne članice „Razkritih rok“ su te vizije prenijele vezom na jastuke. Tako su spojile staro i novo, stvorivši most između generacija.
No, „Razkrite roke“ su više od rada. To je njihova avlija, njihova divanhana, mjesto gdje se dijeli i tuga i radost, gdje se uz kahvu i razgovor liječi nostalgija. Zajedno putuju, organizuju izlete i radionice, i širom otvaraju vrata svim ženama, djevojkama i djevojčicama koje žele naučiti vještine predaka i postati dio ove tople priče.
Njihove vunene čarape, koje nude po cijeni od 15 eura, nisu samo odjevni predmet. One su simbol. U njima je utkana snaga, zajedništvo i nepokolebljivi duh očuvanja identiteta.
Zato, ako tražite poklon koji ima dušu, poklon koji miriše na dom, kupite njihove rukotvorine. Time nećete samo ugrijati svoje noge u hladnim zimskim noćima; time ćete ugrijati srca ovih divnih žena koje već četrnaest godina, nit po nit, pletu čistu dobrotu.
SaNela Osmanović
