Srebrenica: Izdaja čovječnosti i krik koji ne prestaje
Sutra će u Potočarima tišina odjekivati jače od svake riječi. To je ona teška, olovna tišina koja nastaje tamo gdje je ljudskost potpuno zakazala. Dok se 11. jula sjećamo žrtava genocida, ne možemo, a da ne osjetimo tu težinu u kostima – bol koja ne prolazi i istinu koja se ne smije prešutjeti.
Srebrenica nije samo datum. To je simbol najvećeg poraza moderne civilizacije. Ne smijemo zaboraviti da je Srebrenica bila pod direktnom zaštitom Ujedinjenih nacija, proglašena “zaštićenom zonom”. Pa ipak, pred očima cijelog svijeta, pred pasivnim pogledima holandskog bataljona koji je trebao štititi nevine, desio se najstrašniji zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Dok su “plavi šljemovi” mirno posmatrali, djeca su otimana iz ruku majki, a očevi i sinovi odvođeni na stratišta. Ta izdaja međunarodne zajednice ostaje vječna mrlja na obrazu svijeta.
Ono što se desilo tih julskih dana 1995. godine nije bio slučajan niz događaja. Bio je to sistemski, hladnokrvno planiran i brutalno izvršen genocid od strane vojske i policije Republike srpske, potpomognut strukturama koje su godinama sijale mržnju. To su bile kolone smrti, strijeljanja povezanih ruku u leđa, masovne grobnice koje su kasnije prekopavane kako bi se sakrili tragovi zločina. Iza svakog nišana stoji ime čovjeka kojem je oduzeto pravo na život samo zato što se zvao drugačije, i iza svakog zločinca stajala je ideologija koja je imala podršku u dijelu naroda koji je te akcije slavio i podržavao.
Danas, dok gledamo te bijele nišane što niču kao nijemi svjedoci, sjećamo se svakog tabuta koji konačno pronalazi smiraj u ovoj bosanskoj zemlji. Sjećamo se dostojanstva majki Srebrenice koje su provele živote tražeći makar jednu kost svojih sinova, dok su se počinioci i njihovi pomagači skrivali iza zida šutnje i negiranja.
Mi u Sloveniji, okupljeni oko Bošnjačke kulturne zajednice, nosimo Srebrenicu kao živi zavjet. Naša je obaveza da glasno govorimo o onome o čemu bi drugi radije šutjeli. Naša je dužnost da obrazujemo mlade generacije, da znaju istinu o genocidu, o izdaji i o neopisivoj hrabrosti onih koji su preživjeli “put spasa”.
Neka svaki bijeli nišan u Potočarima bude opomena svijetu da se zlo ne rađa samo iz ravnodušnosti, a pobjeđuje se samo istinom i sjećanjem. Naša dova je za mir, a naš život za istinu.
Srebrenica, 11. juli 1995.
Da se nikad ne zaboravi i nikome ne ponovi.
Nikada nećemo zaboraviti! NIKAD!
(f.g.)
