Tamo gdje Bosna miriše usred Ljubljane: Smail Dautović, čuvar vakta i adeta
Razgovarao: Fahir Gutić
Ima u našem narodu onih tihih insana za koje se kaže da nose svijet na svojim plećima, a da se pod tim teretom ne povijaju. U Ljubljani, gradu uređenom na lijep, svoj srednjoevropski način, postoji kutak gdje, kad uđeš, život počne teći lagano, nigdje se ne žuri, već sve ide onako toplo, onako kako teče Una kroz Krajinu.
Mnogi će reći: “Ko ne zna Smaju, taj je jučer došao u Ljubljanu.” I dok su čaršijske priče plele legende o njegovom poslovnom životu, prava istina o Smailu Dautoviću skriva se iza teških korica starih knjiga i predmeta koji mirišu na djetinjstvo.
U njegovim odajama, koje on skromno naziva muzejom i impozantnom bibliotekom, ne čuva se samo historija. Tu se čuva duša. Dok pogled luta po policama, posjetitelju neminovno za oko zapnu detalji koji govore o ljubavi utkanoj u ovo mjesto. Smajo s posebnim ponosom pokazuje uredno složenu hrpu pisama, svjedoke mladosti i ljubavi, koje je iz vojske slao svojoj Zeničanki, a ona ih vjerno sačuvala do današnjih dana. Odmah pored, pažnju plijeni i tradicionalni vez za četke i ostali pribor, koji je za ovaj muzej specijalno, svojim rukama, izvezla upravo Smajina supruga. Sjedimo tako okruženi hiljadama naslova i predmetima, raznim starinama koje su nadživjele carevine, a Smail, krajiški stamen, počinje svoju priču. Ne o biznisu, već o životu.
Od Kladuše do “Dežele”: Put jednog insana
Fahir Gutić: Smajo, pred nama je riznica, ali svaka riznica ima svog ključara. Ko je Smail Dautović kada se ugase svjetla velegrada i ostane sam sa svojim sjećanjima?
Smail Dautović: E moj Fahire… Kad me pitaš ko sam, najlakše je reći ono iz lične karte. Smail Dautović, rodom iz Velike Kladuše. Ali život je više od datuma. Bilo je to jedne nedjelje, tačno 1. aprila 1979. godine, kada su me putevi doveli u Ljubljanu. Došao sam kao momak, a ostao cijeli vijek.
Po zanatu sam mašinista, onaj što kroti teške mašine, a završio sam i za profesionalnog vozača. Pet godina sam radio za drugoga, a onda, valjda je taj krajiški inat i poduzetnički duh proradio, otvorio sam svoju firmu. Punih 35 godina sam je vodio, kroz nju je hljeb zarađivalo 160 kooperanata. Danas? Danas sam u penziji. Hvala Bogu, imam suprugu, moju Zeničanku, dvije kćeri, dva zeta i šestero unučadi. To je moje pravo bogastvo i moje imanje.
Musafirhana za dušu: Muzej bez katanca
Fahir Gutić: Gledajući tvoj muzej odmah se vidi da to nije obična zbirka starina. Muzej ima otvorena vrata, kao prava bosanska kuća. Otkud ta širina u svijetu koji sve naplaćuje?
Smail Dautović: Vidiš, kod mene nema kase, nema ulaznice, niti one kutije u koju se ubacuje sadaka ili prilog. Ovo je moj ćejf i moja obaveza prema prošlosti. Vrata su otvorena – bujrum svakome ko ima dobru volju i čisto srce. Nije ovo ni nacionalni, ni vjerski, ni zavičajni muzej u onom uskom smislu. Iako je najviše mirisa Bosne ovdje, tu su i predmeti iz Slovenije, iz cijele Evrope. Sve što je staro, što je preživjelo vaktove i zemane, ovdje je dobrodošlo. Čuvam ono čime su se naši stari služili, da nam djeca ne zaborave kako se nekad tvrdo, a pošteno živjelo.
Prvi haber i Mula Meho
Fahir Gutić: Kažu da svaki kolekcionar traži onaj jedan predmet koji mu nedostaje, ali sve počinje od onog prvog. Koji je predmet bio tvoj “kamen temeljac”, onaj koji je komad Bosne donio u Ljubljanu?
Smail Dautović: Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Kad sam kretao iz Kladuše, te ’79. godine, nisam ponio nikakvo zlato. Nije ga ni bilo. Ponio sam isječak iz “Kladuških novosti”, tekst mog prijatelja i urednika Seada Purića, koji je u tom slučaju nastupio kao legendarni Mula Meho, pod naslovom “Haber od Kladuše”. I ponio sam stari radio mog rahmetli babe. To su bili moji temelji.
Kasnije, da se ne zagubi i ne propadne, donio sam od kuće jedno veliko, rezbareno ogledalo i staru lampu, onaj naš cilinder što je osvjetljavao duge zimske noći. Prvo što sam kupio svojim parama bio je magnetofon, da sačuvam zvuk, a onda i gramofon. Tako je krenulo. Mnoge predmete sam kupovao, nešto malo su mi poklonili familija, rodbina i prijatelji i ja im se i ovom prilikom do neba zahvaljujem.
Zlato koje se ne mjeri vagom
Fahir Gutić: Ovdje je preko 5.000 knjiga i bezbroj predmeta. Ali, ima li neki eksponat koji kad uzmeš u ruku, srce brže zakuca? Neki skriveni dragulj?
Smail Dautović: Znaš, Fahire, ljudi danas sve mjere novcem. Ali ovdje novac nije prioritet. Najskuplji su mi oni predmeti koji nemaju cijenu – oni koje sam donio iz svoje rodne kuće. Oni me vežu za rahmetli majku, za oca, za miris avlije. Poslije toga su mi dragi pokloni prijatelja. A ono što sam kupio? To je na zadnjem mjestu. Jer ono što se parama može kupiti, to može imati svako. Ali uspomenu na majku, na oca, ta zlatna sjećanja, to se ne kupuje.
Fahir Gutić: Kako Slovenci, tvoje komšije, gledaju na ovu bosansku sobu usred njihove prijestolnice?
Smail Dautović: Vjerovao ili ne, Slovenci su moji najčešći i najdraži gosti. Dođu, vide, i ne mogu se načuditi da to drži jedan čovjek, privatno. Iza mene ne stoji ni država, ni općina, ni kakvo kulturno društvo, pa čak ni neka vjerska zajednica. Sve ovo financiram sam. Prostor je moj, pa ne plaćam kiriju, ali sve troškove održavanja i režije u vlastitim prostorima plaćam sam. Skup je to hobi, ali ljubav ne pita za cijenu. Umjesto da izdam prostor i uzimam kiriju, ja trošim. Ali kad vidim da ljudi uživaju, srce mi je puno.
O knjigama i obrazu
Fahir Gutić: Tvoja biblioteka je zaista impozantna. Čuo sam da imaš poseban sistem posuđivanja knjiga – sistem “na obraz”?
Smail Dautović: (Smijeh) Tako je. Imam knjiga starih po sto, dvjesto godina na svim jezicima. Kad neko hoće knjigu, ja kažem: “Bujrum, nosi.” Ne pišem, ne bilježim. Kažem im: “Ako vratiš osvjetlo si obraz, ako ne vratiš halal bilo.” Imam ahbaba, hadži Rasima, uzeo pet knjiga. Prošle dvije godine, ja ga sretnem i velim: “Hadžija, il’ vraćaj il’ da halalim?” (smijeh) Meni je draže da se knjiga čita nego da skuplja prašinu, pa makar se i ne vratila.
Poruka za buduća pokoljenja
Fahir Gutić: Smajo, ti si prošao put od radnika do uspješnog čovjeka, što bi rekli kod nas pravi gazde, od došljaka do uglednog građanina. Šta bi poručio ovim našim mladima koji se danas rasipaju po svijetu, a i onima koji će možda za dvadeset, tridest godina ući u ovaj tvoj muzej?
Smail Dautović: Moja je želja, kao insana, da ovo blago ostane na sigurnom, da ga možda poklonim nekoj instituciji koja će to znati čuvati, voditi brigu o svemu, iako su me prije neke igre oko toga razočarale.
A našem narodu, našoj omladini, kulturnim društvima, savezima poručujem jedno: Dođite, vrata su otvorena, kahva je ispečena. I zapamtite ne zaboravljajte odakle ste nikli. Ne zaboravljajte svoj rodni kraj. Ali, poštujte zemlju u kojoj živite. Učite jezik, školujte se, radite pošteno. Budite integrisani, ali ne asimilirani. Čuvajte svoje, poštujte tuđe i budite ljudi od koristi sebi, familiji i zajednici. To je sav moj kismet i sva moja poruka.
Crtice iz života: Dobrota koja se ne hvali
Dok se opraštamo, a miris starog papira ostaje u zraku, vrijedi zabilježiti i ono što Smail skromno prešućuje, a što mnogi i ne znaju. On nije samo čuvar predmeta, starina…on je prije svega čuvar ljudskosti
• Kapljice života: Smail je krv darovao više od 100 puta. U šali mu prijatelji znaju reći: “Smajo, tebe da Slovenac hoće potjerati, ti bi mu s pravom tražio nazad svojih 50 litara krvi što si dao ovoj zemlji.”
• Plava uniforma humanosti: Počasni je član Međunarodnog saveza policije (IPA), priznanje koje se rijetko daje civilima, a on ga je zaslužio.
• Ruka koja daje: Godinama je bio generalni sponzor KUD-a “Sevdah”, “Bosanskog krajiškog sijela”, te tihi dobročinitelj Društva invalida Ljubljana-Bežigrad.
• Svestranost: Od radio-amatera do streljačkog društva, Smail je svugdje stigao, svugdje bio, i svugdje obraz osvjetlao.
