Četvrt stoljeća čuvara sjećanja: Kako je roman “Bosna-Soča” zauvijek promijenio naš pogled na Veliki rat
Prije točno 25 godina, u organizaciji društva “Ljiljan”, promoviran je roman Valerije Škrinjar Tvrz koji je postao kamen temeljac bošnjačkog kulturnog sjećanja u Sloveniji.
Piše: Kerim Dizdar
Prošlo je punih 25 godina od trenutka kada je svjetlo dana ugledala promocija romana Bosna-Soča, autorice Valerije Škrinjar Tvrz. Taj događaj, brižljivo organiziran pod okriljem Kulturnog društva “Ljiljan”, nije bio tek puka književna večer; bio je to trenutak buđenja i početak jednog novog razdoblja u očuvanju identiteta Bošnjaka u Sloveniji.
Gledajući s vremenske distance od četvrt stoljeća, jasno je da je Bosna-Soča bila mnogo više od književnog djela. Ovaj roman postao je tihi inicijator, iskra koja je zapalila plamen brojnih kasnijih događaja, istraživanja i aktivnosti raznih društava i pojedinaca koji su željeli otrgnuti od zaborava sudbinu svojih predaka.
Teška zadaća na plećima autorice
Sve je počelo vizionarskim prijedlogom uglednog profesora Ferhata Šete. On je prepoznao tko bi mogao najbolje ispričati tu složenu priču, a Valerija Škrinjar Tvrz, svjesna težine i odgovornosti, prihvatila se tog golemog posla. Uspjela je u onome što mnogima nije pošlo za rukom – napisati roman posvećen Bošnjacima, hrabrim momcima s fesovima, koji su svoje živote ostavljali u vrletima Alpa, boreći se na strani Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu.
Paradoks generacija: Očevi protiv, sinovi za Cara
Autorica je maestralno oslikala tragični paradoks jedne generacije. Dok su se njihovi očevi, svega nekoliko desetljeća ranije, ogorčeno borili protiv austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, njihovi su sinovi, vođeni vojničkom dužnošću i sudbinom, ginuli noseći uniformu te iste Monarhije. Od krvavih voda Soče do hladnih ravnica Galicije, bosanski mladići ispisivali su povijest svojom krvlju, daleko od kućnog praga.
Povratak u pustoš
Roman nas ne ostavlja samo na bojnom polju. On nas vodi i u bolnu stvarnost poslijeratne Bosne i Hercegovine. Kraj rata zemlja je dočekala poharana i siromašna. Nije bilo pobjedničkog slavlja, samo tišina koju su prekidali jauci. Mnogo je mladića ostalo zauvijek u tuđini, mnogi su se vratili kao invalidi, a ono što rat nije uzeo, dokrajčila je zloglasna “španjolica” (španjolska gripa).
Danas, 25 godina nakon promocije, Bosna-Soča stoji kao monument tom vremenu i podsjetnik nama živima. Zahvaljujući društvu “Ljiljan” i Valeriji Škrinjar Tvrz, krik tih davno zaboravljenih vojnika i danas odjekuje, opominjući nas da se povijest ne smije zaboraviti.
