U spomen žrtvama genocida u Srebrenici – 11. juli 2021

Piše: dr. Jasminka Dedić
Kao i svakog ljeta od 1995. godine, početkom jula sjećamo se žrtava genocida u Srebrenici. Međutim, vjerujem da se 26. godišnjica izdvaja u odnosu na godine prije, posebno zbog toga jer je presuda presuda Ratku Mladiću, jednom od ključnih arhitekata genocida u Srebrenici, postala pravomoćna prije samo mjesec dana. Prisjetimo se, 8. juna 2021 Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove potvrdio je osuđujuću presudu i doživotnu kaznu za Ratka Mladića, koju je donijelo Pretresno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju 22. novembra 2017. g
odine. U ovoj presudi Pretresno vijeće MKSJ osudilo je Mladića za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca. Istovremeno, Mladić je oslobođen optužbe za genocid u šest općina u Bosni i Hercegovini 1992. godine.
Kao što je to bio slučaj prethodnih godina, ni ove se godine ne možemo dostojanstveno prisjetiti žrtava genocida, što se posebno odnosi na preživjelu rodbinu. Međutim, izuzev incidenta s cronogorskim ministrom pravde Vladimirom Leposavićem, koji je negirao genocid u Srebrenici, glavni uzročnici nemira u bosansko-hercegovačkoj, pa i svjetskoj javnosti, ne potječu sa ovog geografskog područja. Suprotno očekivanjima, svojevrsno iznenađenje priredile su same međunarodne sudije, ili tačnije, predsjedavajuća žalbenom vijeću, sutkinja Prisca Matimba Nyambe, izjasnila se protiv u gotovo svim tačkama presude petočlanog sudskog vijeća. Time je 69-godišnja zambijska juristka bila jedina koja je vjerovala da je bivši general Vojske Republike srpske zaslužio ponovno suđenje. Naravno, njeno neslaganje sa presudom izazvalo je opštu zaprepaštenost svjetske javnosti. Naime, Nyambe u svom izdvojenom mišljenju takođe je prihvatila Mladićevo objašnjenje da je odstranjivanje 30.000 Bošnjaka iz Srebrenice, nakon što su enklavu zauzele njegove snage, učinjeno iz „humanitarnih razloga“, kao istinito.
Naravno, daleko od toga da bi jedno izdvojeno mišljenje moglo značiti odstupanje od ustaljene jurisprudencije međunarodnog kaznenog sudstva. Ipak, ovakvi ekscesni presedani dodatno jačaju one zloslutne glasove koji se ne namjeravaju odreći zločinačkih fantazija o velikim i etnički čistim državnim tvorevinama. Upravo zato moramo ustrajati i odupirati se svim snagama revizionističkim pokušajima ovih glasova kako bi redefinisali istinu o zločinaštvu velikodržavnih ideologija „krvi i tla“ i istinu o najgnusnijim zločinima koje ove ideologije generiraju. Takav zločin nesumnjivo predstavlja i genocid u Srebrenici, jer moramo biti svjesni da ovo nije bio samo kolektivni zločin počinjen nad bosansko-hercegovskim Bošnjacima. Naime, ono što zločin genocida izdvaja od ostalih (jednako stravičnih) zločina protiv čovječnosti jeste to što zločin genocida predstavlja zločin nad cijelim čovječanstvom. Jer kao što su zapisali suci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u prvoj osudi za genocid u Srebrenici, optuženom generalu Radislavu Krstiću:
„Kao jedan od najtežih zločina koje ovaj Međunarodni sud ima nadležnost da kažnjava, zločin genocida se izdvaja po tome što je posebno sramotan i zaslužuje posebnu osudu. Taj zločin je strašan već zbog svojih ogromnih razmjera; njegovi počinioci izdvajaju čitave grupe ljudi za uništenje. Oni koju planiraju i provode genocid žele da liše čitavo čovječanstvo velikog i raznorodnog bogastva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo“ (para. 36).
Ovu presudu pretresno vijeće usvojilo je prije tačno 20 godina (2. avgusta 2001), a žalbene vijeće ju je potvrdilo 19. aprila 2004. godine bez ijednog glasa protiv.