Bećin odlazak u vječnost

Posvećeno svim ljudima slične sudbine i životnog puta!

Svaka sličnost sa stvarnim događajem je slučajna!

Golnik. Poznato slovenačko lječilište za bolesti pluća. On već treći put koristi njihove usluge. Treći put mu iz pluća pumpaju vodu. Bespomočno leži u postelji i osjeća se jako slabo. Osoblje bolnice je ljubaznije. Skoro svaku želju mu ispunjavaju.

Pod prozorom čuje poznati žamor kojeg je upoznao na jednom od prošlih bivanja u toj bolnici. Znao je da taj žamor dolazi odozdo, iz dubine, iz podruma u kojem se nalazi mrtvačnica, odakle pogrebnici odvoze tijela onih što su otišli u vjećnost. U bolovima se okrenuo od prozora i sasvim nesvjesno, negdje u dubinama svijesti, počeše da se prikazuju slike iz neke daleke prošlosti.

… On, kao dijete stoji na obali Drine, gleda njene hirovite, pjenušave valove, gleda zelene gore kroz koje se ona probija, gleda rodni grad a iz daljine do njega dopiru neki zaboravljeni glasovi davno umrlih mu dragih roditelja te brata i sestre. Čuje brata kako mu dovikuje: Hej, Bećo, dođi ovamo, babo te zove!  Pokušao je da potrči ali pod nogama ne osjeća zemlju, lebdi, te se negdje izgubi u nekoj magli.

… Onda ugleda sebe kako u izviđačkoj uniformi, negdje u nekoj lijepoj dolinici, uz logorsku vatru drži nju za ruku i  lebdi od sreće. Ona mu nešto govori na jeziku kojeg on ne razumije ali on vidi samo njene plave oči koje da mu govore sve.

   … Tada u tu njegovu besvjest dođe slika sa vjenčanja. Namrgođeni njeni roditelji, na silu ljubazni i šutljivi. Njegova majka i brat, zabrinutih lica koja izražavaju izgubljenost i strah od nečeg nepoznatog što dolazi od budućnosti u tuđem svijetu. Tu je i nekoliko znanaca, matičar i ponovo ona magla.

Neko je ušao u sobu i taj šum ga vrati u stvarnost. Otvorio je oči i ugledao medicinsku sestru i bolesnika na drugoj postelji te ponovo pao u bolesno maštanje.

… Ponovo je na obalama Drine sa svojom ženom i kćerkama. Na obali vidi majku i njeno  žalosno lice i suze u očima. On osjeća i njenu sreću zbog unuka  i snahe te žalost što se jako teško sporazumijevaju jer one govore onim tuđim jezikom kojeg ona ne razumije a toliko toga bi im htjela reći, ponuditi sve što ima u kući. Htjela bi im izraziti svu svoju ljubav, ljubav i nježnost koju iskazuju samo bosanske nane svojoj djeci i unucima. Htjela bi ih obasuti onom mehkoćom bosanske duše pa i on osjeti gorčinu nemoći.

… Vidi on i prohujalu neimaštinu i podstanarstvo i bolest svoje djece i odlazak iz tuđine u tuđinu i dane danonoćnog rada, rada do neizmoglosti za Deutsche Marke, i bezbrojne odlaske i povratke, i mukotrpnu gradnju kuće i konačni cilj, očekivanje zaslužene penzije.

Da bi olakšao tegobu tih bremena mnogo je pušio a sada jedva da može doći do daha. Guši ga. Nema snage da udahne zrak.

Kroz maglu vidi da se vrata otvaraju i neke siluete prilaze njegovoj postelji i njegovom nepomičnom tijelu. Prepoznaje ženu, kćerke, unuke. Hvataju ga za ruke ali on ne osjeća njihove dodire.

Ulaze bolničarke i njegovo tijelo s mukom smiještaju u invalidska kolica i izvoze kroz hodnik u sobu za posjetioce. Na tom putu mu prilazi nepoznata osoba.

– Kako si Bećo? – prepozna glas brata kojeg nije vidio bar deset godina.

Čuje da ga svi nešto pitaju ali on ne može da im odgovori ili mu se čini da im odgovara i samo usnice se, bez glasa, pomiču a oni izbezumljeno gledaju i počinju hlipati.

Osjeti umor a onda osjeti da odlazi u neku besvjesnost, neko slatko nepostojanje.

Voze ga u njegovu sobu. Neka tajanstvena svjetlost ga zove, mami. Sve bliješti. Osjeća kao da je izašao iz svoga tijela i sa visine, ispod plafona, posmatra svoje bespomoćno tijelo u koje lijekar ubada inekciju. Ne osjeća nikakvu bol. Čuje kako svi plaču i čuje ljekara  i njegove riječi:

– Moje saučešće!

………………………………………………….

Njegovo tijelo vatra je pretvorila u pepel koji sada počiva u bakrenoj žari u prostorijici za oproštaje malenog seoskog groblja u čijoj je blizini on sagradio svoj skromni dom

Čitav život je nastojao  da sa svakim lijepo porazgovara, ga upita za zdravlje i porodicu, da pomogne ako zatreba ali oko njega je uvijek zjapila neka hladnoća, neko neprihvatanje. Puno puta, negdje u dubini njegove svijesti, bila je shranjena slika nekog zida i grafita: Čefurji heraus! Ta slika i riječi sa grafita uvijek su u njemu izazivale neku gorčinu.

Oko žare je nekoliko buketa cvijeća i dva vijenca te par svijeća.

Na žrtveniku je njegova slika iz mladih dana i knjiga žalosti u kojoj je tek nekoliko podpisa.

U crnini, pored žare, stoje: žena, kćeri, zetovi i unuci te novonastala rodbina koja je tu radi protokola a ne radi ispraćaja nekog kog rođenog. Čuje se samo povremeno hlipanje.

Unuci, kao da tek sada shvataju, da odlazi iz njihovog života jedna dobra i već zaboravljena duša, njihov Deda, kojeg su, kad su bili mali, jako voljeli ali kako su rasli tako je između njih i njihovog Dedija rastao neki ledeni zid koji ih je sve više i više od njega uddaljivao.

Smetala im je njegova skromnost u oblačenju, njegovo ustrajanje da govori bosanski, ukratko sve ono što je govorilo o njegovom porijeklu a oni i njihovi roditelji su htjeli, da što prije unište sve tragove tog porijekla i postanu neopazni jer su to osjećali kao breme, koje im ne dozvoljava da se normalno uključe u zajednicu i postanu domorodci. Pazili su na svaku riječ, na svaki naglasak riječi, samo da se ne primjeti, da nisu domorodci.

Dođe i vrijeme oproštaja, pogrebnici sa bijelim rukavicama na rukama i crnim uniformama, staviše žaru, cvijeće i svijeće na mrtvačka kolica te se uputiše iskopanom grobu odnosno rupi obloženoj zelenim itisonom u koju pažljivo staviše žaru.

Prvo žena pa zatim ostali žaru zasuše crvenim karanfilima, ponovo izraziše saučešće i groblje se polagano isprazni. Nastavak pogrebne cermonije, po slovenskim običajima, nastaviše u obližnoj kafani, gdje se poslije obilne večere i pića polagano raziđoše.

Njegov grob je danas ukrašen crnim mramorom i napisom njegovog imena i prezimena. To je sve što je od njega ostalo.

Samo Bećirov grob ne ukrašava križ iako se nalazi ispod same kapelice sa raspelom. Daleko od njegove Bosne i Drine.

Bar jednom godišnje i na tom se grobu iskupe, onako usput, poslije obilaska drugih grobalja i grobova, zapale svijeću, više radi susjeda nego radi pijetete, i to je sve.