Poezija: Dijana Harčević Ćatić

Dijana Harčević Ćatić rođena je 1987. godine u Bihaću.

Završila je gimnaziju u Bosanskoj Krupi. Magistrirala Historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do sada nije bila pjesnik ni pisac… nego kulturni radnik i ekonomska migrantka u Sloveniji. Svojim pjesmama želi da ispriča priče o sudbinama žena koje su bile drukčije, mislile drukčije, oblačile se drukčije i živjele drukčije od normativa koje nalaže “kosilu” i “mahala”.

Zadnji dani i odbrana

Malo prije ponoći sumirao
sam utiske proteklog dana
konstatirajući da je dobro
da prolazi.

U čast našeg odlaska pucali su pucnji
iz pušaka, čula M54 i ljudski kriki
a negdje, možda, ipak, samo u mojoj glavi
čuo sam Bijelo dugme
mislio na Boba Geldofa i kako
neki u životu imaju sreće.

Ljetno je doba; suša i žega
dvadesetdeveti dan u junu
sunce je spalilo travu i nisku zelen
za čast i sreću domovine u četi
stižemo na proplanak.

Pod krošnjom kestena motam duhan

I opsujem
mater onom što proli frtalj vode

rat je.
Opsujem
pa se pokajem, sjetim se svoje

spava li
ne, ona ne spava
ne u ovaj vakat
rat je.

Odpuhnem dim, pogledam u nebo
slama sa svih strana – tutnji
na ramenici mi tespih
pozvao bih Boga.

U poluodsjaju noći vidim obrise brda
proplanaka oko mene
neukrotivu prirodu
dodirnem odmrlu zelen.

Tu žive moji zemljaci
rođaci

o tome svjedoče znakovi pored puta
nijemi svjedoci prošlosti
Tu prebiva bosanski trpim
predan Bogu
uvijek stamen za domovinu
za slobodu.

23:23

Pa dobro Marina
imaš li ti šta na to reć’
odkud ti u pjesmama mojim
u ponoć
kad moram ići leć’.

Ti tu nemaš šta da tražiš
ja ti ništa ne mogu dat’
u snu
ni na javi
u pjesmama
u ovaj sat.

Želim sama da shvatiš
stvaraš mi nelagodu
neki čudan strah
odlazi Marina
iz pjesama mojih
zauvijek
noćas
sad.